Dve-tri reči sa Ivicom Mladenovićem o političkoj krizi u Francuskoj

Politički život Francuske je uvek bio dinamičan. Samo tokom ove nedelje videli smo pad Vlade, talas protesta širom zemlje i izbor novog premijera.

Većina ovde verovatno ni ne zna imena francuskih premijera, niti zna da su se u poslednjih nekoliko godina smenjivali kao na traci. Ne znam ni ja. Pa sam u pomoć pozvao prijatelja.

Kriza Pete republike

Ivicu Mladenovića, sociologa i urednika srpskog izdanja Le Monde diplomatique, pitao sam šta je glavna tačka spora zbog koje je pala Vlada u Francuskoj.

“Pad Vlade nije posledica neke tačke spora, već krize samog režima Pete republike,” odgovara.

Peta republika počinje donošenjem novog ustava 1958. godine, u vreme velike političke nestabilnosti u Francuskoj, sa idejom da se konstituiše politički sistem koji neće biti podložan krizama i ucenama manjih partija, piše mi Ivica.

“Ideja je bila ojačati izvršnu, na račun zakonodavne vlasti, sa figurom predsednika koji bi trebalo da bude finalni, iznadpartijski, arbitar. I to je funkcionisalo nekoliko decenija, pogotovo u periodu kada smo faktički imali bipolarno političko polje, sa socijalistima i konzervativcima koji su predvodili levicu, odnosno, desnicu,” objašnjava Ivica.

Ipak, 2017. ovaj duopol gubi primat i politički sistem zapada u krizu, a nakon 2022. godine, kada Makron gubi apsolutnu većinu u Narodnoj skupštini, sistem postaje potpuno nefunkcionalan.

“Imali smo Vlade kojima nije glasano poverenje, koje nisu imale većinu u Narodnoj skupštini, već su vladale isključivo voljom predsednika koji je samovoljno određivao ko će biti premijer i ministri, a ne na osnovu izbornih rezultata. Recimo, 2024. godine Makron je za premijera nominovao osobu koja dolazi iz krugova konzervativaca koji su na izborima osvojili svega oko 8% glasova. Istovremeno je Novom narodnom frontu uskratio mogućnost da formira Vladu, iako je ovaj blok levih partija pobedio na izborima osvojivši gotovo 29%, odnosno, 182 mandata.” 

“U Francuskoj imamo Vladu bez legitimiteta u vidu podrške parlamentarne većine, a sve zahvaljujući ad hoc dogovorima Makrona sa konzervativcima, ekstremnom desnicom i socijalistima da ne glasaju nepoverenje toj Vlade”, zaključuje Ivica.

Vlast bez legitimiteta

Dakle, politički sistem Pete republike, koji je konstruisan pre gotovo sedamdeset godina sa ciljem da obezbedi stabilnost, sada proizvodi suprotno.

“Šest premijera u osam godina, to se dešava prvi put u istoriji ovog režima. Njegova arhitektura, koja je trebalo da obezbedi čvrstu izvršnu vlast, puca pod teretom gubitka legitimiteta i procepa između institucija i društvene većine, a na sve to dolaze i izborne kalkulacije pretendenata na vlast nakon 2027. godine,” nastavlja Ivica.

Ako je uloga predsednika u Francuskoj toliko jaka, onda ni ne čudi što se stvari vrte oko 2027. godine kada bi trebalo da budu raspisani novi predsednički izbori. Na prethodnim, Makron je pobedio relativno ubedljivo, iako je u prvom krugu odnos snaga bio mnogo ujednačeniji – Makron je dobio nešto manje od 28%, dok su druga dva glavna konkurenta dobila 23% (Le Pen) i 22% (Melanšon). U drugom krugu izbor je bio između ekstremnog centra i ekstremne desnice. Većina je izabrala ekstremni centar sa skoro 59% glasova.

Kakve su šanse da vidimo prevremene izbore?

“Teško je poverovati da će ih biti. Makron odbija da podnese ostavku, iz očiglednih razloga. Time bi bio delegitimizovan čitav njegov predsednički mandat i politički projekat. Jednako odlučno odbija da raspusti parlament. Svestan je da bi u tom slučaju Nacionalni zbor Marin Le Pen mogao da osvoji većinu, što bi im otvorilo prostor da kroz demagošku politiku dve godine pripremaju teren za preuzimanje apsolutne vlasti na predsedničkim izborima,” kaže Ivica.

“Dakle, ukoliko se radikalnije ne promeni odnos političkih snaga, mislim da će se nastaviti s ovom praksom održavanja na vlasti po svaku cenu, do kraja mandata. Makron je izabrao novog premijera kojeg možemo definisati kao neokonzervativnog jastreba čiji će glavni zadatak biti da obezbedi to da Nacionalni zbor ne glasa nepoverenje Vladi, ujedno donoseći zakone bez glasanja u parlamentu, što mu dozvoljava Ustav Pete republike.”

“Prethodni premijer, koji izvorno dolazi iz krugova levog centra, imao je bar toliko poštenja da nije želeo da koristi tu praksu, što, verovatno, neće biti slučaj sa novim premijerom,” zaključuje Ivica. 

Narcizam levih razlika

A kako danas u Francuskoj stoji levica?

Pred izbore 2022. godine Nepokorena Francuska Žan Luk Melanšona, Socijalistička partija, Komunistička partija Francuske, Zeleni i druge manje progresivnije partije, formirali su koaliciju Novi narodni, ekološki i socijalni savez. Rezultat se ogledao u 131 poslaničkom mandatu, od 577. Nakon izbora, levica se raspala na sastavne delove, pokazavši političku krutost i simptomatični narcizam partijskih lidera.

Kada je Makron na leto 2024. godine raspisao prevremene parlamentarne izbore, levica se opet brzo okupila u koaliciju koja je dobila naziv Novi narodni front i ovaj put – pobedila. Narod Francuske je, očigledno, spremniji za levicu nego što su njeni lideri spremni da zaista preuzmu odgovornost.

Pitam Ivicu, kakvi su izgledi da u nekom narednom ciklusu levica napravi novi iskorak i dođe na vlast?

“Da se to desi, faktički ne postoje šanse,” odgovara. “Njihov uspeh na prošlim izborima bio je pre svega posledica taktički pogrešnih i arogantnih kalkulacija Makrona, a ne stvarne snage ili koherentnosti leve koalicije.”

“Baš kao što je to bio slučaj nakon izbora 2022. godine, ni nakon poslednjih levica zapravo ne postoji kao jedinstven faktor – svaka grupacija već gleda ka predsedničkim izborima koji treba da budu održani 2027. godine, i trenutno se više bave međusobnim razlikama nego onim što bi ih moglo ujediniti,” nastavlja u istom duhu.

“Tzv. institucionalna levica, oličena u Socijalističkoj partiji, u praksi je bliža Makronu i neprestano mu se nudi za saradnju. Ipak, ni pre raspuštanja Skupštine 2024. godine situacija nije bila mnogo drugačija. Kada su raspisani izbori iste te razjedinjene leve formacije su se, u roku od svega nekoliko sati, ujedinile u koaliciju. Na to ih tera pretnja da će izgubiti veliki broj mandata, ali i mogućnost pobede ekstremne desnice, odnosno, Nacionalnog zbora.”

Zaključak nije optimističan. “Francusku politiku danas je izuzetno teško, da ne kažem nemoguće, anticipirati,” kaže Ivica. “Izvini zbog pesimizma, ali situacija je zaista očajna. Jedino se nadam je da će Melanšon uspeti da opet probudi neki elan i da će izaći sam na naredne izbore.”