Zašto izmene pravosudnih zakona ne izazivaju revolt?

Režim je uzdrman do mere da je potpuno podređivanje svih podsistema postao nužni korak opstanka na vlasti. Policija i pravosuđe ovde su ključni, a poslednji potez je usvajanje pet zakona koje je predložio do skora nepoznati Uglješa Mrdić.

Neću se ovde baviti samim sadržajem izmena. Ima učenijih ljudi za to. Ovde me više zanima zašto nešto što stručnjaci opisuju apokaliptičnim tonovima ne proizvodi masovniju i glasniju reakciju naroda, iako smo na takve reakcije prethodnih meseci navikli?

Kao i uvek, razlozi nisu jednodimenzionalni. Ali jedan, koji mi se danas učinio značajnim, tiče se samog pristupa pravu i pravdi. 

U okviru istraživačkog rada Centra za politike emancipacije, prethodne dve godine smo sproveli stotinjak dubinskih intervjua sa industrijskim radnicima i radnicama. Deo pitanja koje smo tom prilikom postavljali ispitanicima ticao se poznavanja radnog prava, a nalazi su pokazali da većina nije upoznata sa onim što propisuje Zakon o radu. To je nešto što je naša svakodnevica – idete na posao, dajete svoje vreme i radni kapacitet nekome ko ima određenu vrstu moći nad vama, a većina ne zna na šta u tom odnosu ima pravo.

Drugi podatak je možda i važniji – iako bi većina bila spremna da pokrene sudski proces u slučaju da su im prava prekršena, manje od 10% ispitanih kaže da bi moglo samostalno da priušti advokatske usluge.

Pored finansijskog aspekta, tu je i pitanje nepoverenja u institucije. Pa tako praktično niko od ispitanih nema poverenje u Inspektorat za rad. 

Naravno, ovo su istraživanja rađena na relativno malom uzorku, u specifičnom sektoru, ali su mi zadelovala uvidno za aktuelni trenutak.

Izneo bih tezu da većini ljudi izmena pravosudnih zakona deluje kao još istog, to su “neki tamo zakoni”. A ako je pravo doživljeno kao nešto nedostupno – finansijski i institucionalno – onda ljudi i velike promene doživljavaju kao “tuđu stvar”, čak i kad im suštinski kroje život. 

Drugim rečima, ne reaguje se na napad na institucije u koje se već ne veruje, a to mi se čini kao ključno mesto koje politički i društveni akteri moraju adresirati danas, da bismo uopšte stigli do priče o tužilaštvu za organizovani kriminal.