Rad, a siromaštvo

Radno vreme radnika i radnica je jedan od ključnih komponenti u proizvodnji profita.

Kompanija može zaraditi više ako smanjuje zarade radnicima, produžava im radni dan ili ako inovira način proizvodnje i time podiže njihovu produktivnost.

U tom smislu, radno vreme predstavlja važno političko pitanje koje je pokretalo mnoge sindikalne borbe. Istovremeno, radno vreme je važan indikator eksploatacije.

Eurostat je nedavno objavio podatke o radnom vremenu u Evropi za drugi kvartal tekuće godine. 

Prema ovim podacima, u Srbiji četvrtina zaposlenih u proseku radi više od 45 sati nedeljno. Čak 13% radi više od 50 sati nedeljno. Radnu nedelju koja prevazilazi ustaljenih 40 radnih sati ima čak 80% ispitanika. 

U zemljama EU 46,6% zaposlenih radi više od 40 sati.

Podaci su dobijeni kroz Anketu o radnoj snazi. U ovo radno vreme uračunato je faktičko radno vreme provedeno na primarnom poslu i, ukoliko ga ispitanici obavljaju, na dodatnom poslu. Takođe, obračunato je i plaćeno i neplaćeno radno vreme.

Često se govori da su u Srbiji niske zarade posledica niske produktivnosti. Ako je tako, to nije posledica lenjosti radnika i radnica, već strateškog izbora onih koji vode našu državu. Ono industrije što danas imamo, nakon što je domaća desetkovana ratovima i sankcijama, a sahranjena privatizacijom s početka ovog veka, zasniva se na niskoproduktivnoj, radno-intenzivnoj proizvodnji za strane kompanije.

U takvom kontekstu borba oko radnog vremena postaje još značajnija, jer se profit teško cedi na druge načine. Prekovremeni rad postaje standard, radni sati se produžavaju daleko iznad zakonom normiranog okvira, uskraćuje se pravo na bolovanje, kao i pravo na pauzu. Intenzitet rada se povećava iznad granica ljudskog kapaciteta. Nadređeni se ponašaju kao da su radnici i radnice plaćeni da se povinuju svakom zahtevu, ma koliko neljudski ti zahtevi bili. 

Radnici i radnice često trpe jer alternative u vidu kvalitetnijih poslova trenutno nema.