Zavetnica minimalnog životnog standarda

Tekst je inicijalno objavljen na portalu Peščanik.

Pogledajmo malo unazad, ko su sve bili ministri za rad. Nemanja Starović, istoričar čija zvanična biografija nema nikakvu referencu na teme koje se tiču sfere rada. Nikola Selaković, kao pravnik i nekadašnji ministar pravde možda i ima neku referencu više, iako se ni on nikada nije bavio pitanjima iz domena radnog prava. Šta tek reći o Dariji Kisić ili Zoranu Đorđeviću? Možda je kao nominalni socijalista Aleksandar Vulin i mogao nešto da ponudi na ovoj poziciji – u teoriji. U praksi, on će kao ministar za rad ostati zapamćen na osnovu izmena Zakona o radu koje su imale izrazito negativne posledice po radnike i radnice.

Promena koja je uvedena sa prvim mandatom Aleksandra Vučića – da ministarstvo više ne bude Ministarstvo za rad, zapošljavanje i socijalne politike, već za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja – specifično je razvodnila opseg delovanja ovog resora. Tako imamo situaciju da su ministri prethodnih godina više bili ministri za boračka pitanja, nego ministri za rad. A to „za boračka pitanja“ mahom se svelo na komemoracije, nego na aktivno delovanje u sferi socijalnih politika.

U tu komemorativnu kockicu dobro se uklopila i aktuelna ministarka – Milica Đurđević Stamenkovski. Poznata po tome da joj je nacionalna optika primarna, ministarka veći fokus daje prošlosti nego sadašnjosti, a kamoli budućnosti. Iako, treba primetiti, u svojoj kontinuiranoj kampanji veoma često objavljuje slike na kojima drži ili grli tuđu decu, gradeći o sebi sliku empatične osobe, ukoliko uopšte i veruje u empatiju. Ako se i bavi pitanjima iz svog resora, ministarka to mahom radi u vreme predizbornih kampanja, pa smo imali priliku da je vidimo u Zaječaru početkom leta, a evo sada i u Negotinu.

Mimo kampanjskog rada u svom resoru ministarka nema mnogo šta da ponudi. O tome nam slikovito govore i njene reči povodom pregovora o minimalnoj ceni rada koji su prethodnih nedelja vođeni u okviru Socijalno-ekonomskog saveta.

Minimalna zarada 111% minimalne potrošačke korpe?

Nakon odluke Vlade Republike Srbije da minimalna cena rada od nove godine bude povećana za 10,1%, ministarka Đurđević Stamenkovski izjavila je slavodobitno da će minimalna zarada od januara pokriti 111% minimalne potrošačke korpe.

Kako je ministarka došla do ovog obračuna nije jasno. Poslednji podatak o minimalnoj potrošačkoj korpi nam govori da ona iznosi 56.217 dinara, i to je podatak za jun ove godine. Kako će se ona kretati do januara i tokom 2026. godine, zavisiće od inflacije, a inflaciju je u poslednje vreme teško predviđati.

Međutim, problem u ovoj izjavi je i to što se napredak stavlja u korelaciju sa minimalnom potrošačkom korpom. Većina ljudi, kada čuje frazu „minimalna potrošačka korpa“, pomisli da se radi o proračunu koji zaista govori o nekakvom minimumu dovoljnom za jedan mesec, a to nije slučaj.

Kako se definiše minimalna potrošačka korpa? Prema metodologiji dostupnoj na sajtu Ministarstva trgovine ona „predstavlja potrošnju domaćinstva koja obezbeđuje održavanje života i radnog kapaciteta članova domaćinstva“.

Ako je cilj održati se u životu, odnosno, puko preživljavanje, onda je granica dosta nisko postavljenja.

Tako od 56.217 dinara 26.912 odlazi na hranu, ili manje od 900 dinara dnevno za tročlano domaćinstvo. Koliko sa tim novcem možemo govoriti o „optimalnom biohemijskom sastavu hrane“ vrlo je upitno. Pored hrane, minimalna potrošačka korpa u sebi sadrži i druge troškove. U ovoj junskoj, konkretno, izdvojeno je 11.058 za stanovanje i komunalije, 4.531 za alkoholna pića i duvan, 1.452 dinara za odeću i obuću, 1.906 za zdravstvo, 2.317 za opremanje stana, 2.645 za transport, 1.068 za komunikacije, 457 za hotele i restorane, 1.968 za rekreaciju i kulturu i 143 dinara za obrazovanje. Za ostalo pretekne još 1.760 dinara, i tako dođemo do ukupne cifre. Da li je to zaista dovoljno da zadovolji potrebe jednog domaćinstva, pa čak i sa uvećanjem koje sugeriše ministarkinih 111%?

Nije, i ne može da bude, jer minimalna potrošačka korpa nikada nije ni bila definisana preko potreba, već preko potrošnje najsiromašnijih domaćinstava. Još kada je ustanovljena metodologija, 2010. godine, na osnovu Ankete o potrošnji domaćinstava, Republički zavod za statistiku je definisao potrošačku korpu i ona od tada u svojoj sadržini nije menjana, već je njena visina određivana isključivo na osnovu promena cena na malo. Pri kreiranju sadržaja potrošačke korpe uzeta je u obzir prosečna potrošnja 30% najsiromašnijih domaćinstava, u koja – tako piše i u samoj metodologiji – spadaju i staračka, samačka, domaćinstva koja žive od poklona, hrane se u narodnim kuhinjama i sl.

To je, dakle, minimalna potrošačka korpa, i poseban je problem što ona već 15 godina opstaje kao mera za bilo šta osim za ono što jeste – pokazatelj siromaštva našeg društva. Minimalna zarada, sa druge strane, treba da bude garant da ljudi koji rade neće skliznuti u siromaštvo. Ona mora biti dovoljna da zadovolji osnovne socijalne i egzistencijalne potrebe radnika ili radnica i njihovih porodica. Tako je, uostalom, navedeno i u Zakonu o radu, u skladu sa standardima Međunarodne organizacije rada.

90.000 radnika i radnica trenutno prima minimalac?

Povećanje minimalne cene rada je „važna vest za oko 90.000 radnika koji trenutno primaju minimalac, ali i za njihove porodice“, izjavila je ministarka.

Broj ljudi koji radi za minimalnu zaradu nije lako ustanoviti i prethodnih godina se baratalo različitim ciframa.

Jedan od posebnih problema pri računanju broja ljudi sa minimalnom zaradom je u tome što minimalna zarada treba da bude privremena mera koju preduzeća uvode onda kada posluju loše. Ipak, ne postoji nikakva norma koliko, u standardnim uslovima poslovanja, plata treba da bude veća od minimalne zarade. Tako zarada može biti uvećana za par stotina dinara, a da se više ne vodi kao minimalna.

Takođe, moguće su situacije u kojima je minimalna zarada ugovorena zarada, ali, zahvaljujući različitim dodacima, radnici na kraju meseca prime uvećanu zaradu. Da li ministarka i ove ljude računa kao one koji zarađuju minimalnu zaradu? Trebalo bi, jer su uvećane zarade mahom uslovljene daljim odricanjima radnika i radnica, preko onoga što bi standardni učinak za standardno radno vreme trebalo da predstavlja. Radnici i radnice u industriji, na primer, često imaju ugovorenu zaradu koja je minimalna ili se kreće jako blizu minimalne, a onda su primorani da rade prekovremeno jer im je za život potrebno više.

Posebno je indikativno da je ovakvu eksploatatorsku praksu kojom se ljudi drže u prinudi da rade dodatne radne sate, dostižu nedostizive norme, ili ne idu na bolovanje kako ne bi izgubili bonuse, legitimisala sama država normirajući je u ugovore koje je sklapala sa stranim investitorima. Naime, u tim ugovorima se može videti da su investitori u obavezi da isplaćuju minimalnu zaradu uvećanu za 20% u šta, kako u ugovoru navode, spadaju nagrade, bonusi, regres, topli obrok i drugi dodaci.

Dakle, naša država postavlja minimum kao standard. Ali taj minimum nije zgodno prikazivati u svojim kampanjama. Mnogo bolje zvuči – (tek) 90.000 ljudi sa minimalnom zaradom.

Ipak, o realnom stanju nam više govori podatak da pola miliona ljudi, odnosno oko 23% zaposlenih, prima zaradu manju od 60.000 dinara. To je realnija slika u koju nam uvid daju podaci Republičkog zavoda za statistiku.

Sindikati nastupili politički, a država se rukovodi interesima radnika?

„Paradoksalno je da sindikati koji zastupaju radnike ne daju podršku povećanju minimalne cene rada“, izjavila je ministarka Đurđević Stamenkovski, optužujući sindikate da je njihov stav politički, a da se Vlada rukovodila interesima radnika i radnica.

Ovde treba podsetiti – predlog sindikata bio je da minimalna zarada u 2026. godini bude najmanje 70.000 dinara. Vlada je donela odluku da ona bude 64.554 dinara. Kako to onda tačno Vlada vodi više računa o interesima radnika i radnica, nego što to čine sindikati? U izvrnutoj demagoškoj logici ministarke sve je moguće.

Međutim, treba još nešto pomenuti. Podaci Republičkog zavoda za statistiku nam govore da je prag rizika od siromaštva 2024. godine, za domaćinstvo sa dvoje odraslih i jednim detetom mlađim od 14 godina, iznosio 64.091 dinara. Ova cifra je sigurno rasla do danas. Između 2023. i 2024. godine prag rizika od siromaštva uvećan je za gotovo 12.000 dinara. Sada imamo situaciju da će tek 2026. godine minimalna zarada prebaciti granicu siromaštva iz 2024. godine, i to tek za nekoliko stotina dinara.

Ako sliku Srbije pogledamo realnije od predstava koje nam plasira ministarka za rad, videćemo da se gotovo 25% stanovništva nalazi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, da minimalnu zaradu prima ogroman broj ljudi, a da je ona i dalje daleko od plate za život. To je slika našeg društva i rezultat politike aktuelne vlasti koja se, kako navodi ministarka, vodi interesima radnika i radnica.

Možemo se zapitati – šta bi tek bilo da se vodi nekim drugim interesima?